Ako znamo što znači ZDS, zašto ga i dalje izgovaramo?

Nakon što je skupina maskiranih mladića u Zagrebu, ispred Srpskog kulturnog centra, skandirala parole povezane s NDH i napala dvije novinarke, gradonačelnik Tomislav Tomašević javno je osudio događaj. Upozorio je da slavljenje režima koji je donosio rasne zakone i provodio sustavno nasilje ne može imati mjesto u društvu koje se temelji na ustavnim vrijednostima.

Suvremena upotreba i društvena podjela

Danas se pozdrav povremeno pojavljuje u javnosti, najčešće na stadionima, u glazbenim nastupima ili političkim provokacijama. Dio građana ga brani kao izraz domoljublja, dok drugi upozoravaju da se radi o opasnoj relativizaciji povijesti. U pravnom smislu, pozdrav je više puta ocijenjen kao neustavan kada se koristi u službenim kontekstima, ali nije zakonski zabranjen.

Povijesna razlika: “Za dom” i “Za dom spremni”

U hrvatskoj kulturnoj baštini, uzvik “Za dom!” pojavljuje se kao patriotski izraz, primjerice u operi Nikola Šubić Zrinjski Ivana pl. Zajca. Taj pozdrav nosi emotivnu snagu, ali nije politički obilježen. Slične fraze postoje i u drugim slavenskim jezicima, pa čak i u mađarskom i poljskom, što potvrđuje da se radi o univerzalnom rodoljubnom izrazu.

Nasuprot tome, pozdrav “Za dom spremni” prvi put se službeno uvodi 1941. godine u okviru ustaškog režima Nezavisne Države Hrvatske. Bio je dio službene vojne i državne komunikacije, uveden naredbom Slavka Kvaternika. Njegova upotreba nije nastala spontano, već kao dio ideološkog aparata režima koji je provodio rasne zakone, surađivao s nacističkom Njemačkom i organizirao logore smrti.

Revizionizam i mitovi

Pokušaji da se pozdrav reinterpretira kao “stari hrvatski izraz” ignoriraju dokumentirane činjenice. Ne postoji nijedan dokaz da je puni izraz “Za dom spremni” postojao prije 1941. godine. Takvi narativi služe političkim ciljevima, a ne povijesnoj istini. Revizionizam nije sloboda mišljenja, to je opasna manipulacija kolektivne memorije.

Etnička osjetljivost i društvena šteta

Za mnoge građane, osobito pripadnike manjina, pozdrav je simbol progona, nasilja i isključivanja. Njegova prisutnost u javnosti izaziva strah, nelagodu i osjećaj nesigurnosti. Umjesto da spaja, on dijeli. Umjesto da izražava domoljublje, on podsjeća na mračna poglavlja povijesti.

Obrazovanje kao temelj otpora

Ključ za rješavanje ovog problema leži u obrazovanju. Potrebno je sustavno poučavati o NDH, Jasenovcu, antifašističkoj borbi i vrijednostima na kojima je izgrađena moderna Hrvatska. Ljudi ne mogu biti prepušteni medijskoj propagandi, ljudskim damgogijama i političkoj šutnji. Bez jasnog razumijevanja povijesti, društvo ostaje ranjivo na mitove koji oblikuju stvarnost.

Ako je prošlost osuđena, zašto se njezini simboli slave?

Kada političari u najvišem predstavničkom tijelu države izgovaraju rečenice koje umanjuju zločine NDH, teško je očekivati da će građani na ulici osjećati granice. No upravo zato je važno da institucije postave jasne standarde. Sloboda govora ne znači slobodu veličanja zločina.

Moralna odgovornost društva

U demokratskom društvu, moralna prihvatljivost javnih simbola ne ovisi samo o zakonu, već o kolektivnoj svijesti. Pozdrav koji je bio dio režima odgovornog za masovne zločine ne može se promatrati kao neutralan. Njegova upotreba nosi rizik normalizacije ekstremizma i povijesnog revizionizma.

Postoji li kranje rješenje za ovaj pozdrav?

U društvu koje želi biti demokratsko, uključivo i odgovorno prema vlastitoj povijesti, pozdrav “Za dom spremni” ne može ostati u sivoj zoni. Potrebna je jasna odluka. Ne samo pravna, već i društvena. Institucije moraju zauzeti dosljedan stav; ne dopuštati njegovu upotrebu u javnom prostoru, osobito u službenim kontekstima. No to nije dovoljno.

Obrazovni sustav mora objasniti zašto taj pozdrav nije prihvatljiv, ne kroz zabrane, već kroz razumijevanje. Mediji moraju prestati relativizirati njegovu upotrebu, a političari moraju prestati koketirati s porukama koje dijele građane. Nije stvar u kažnjavanju, nego u stvaranju društvenog konsenzusa da se na mržnji ne gradi identitet.